Kamen je duša naše zemlje, naša zemlja je duša našeg vina.

Naša zemlja je kamenita, kršna Hercegovina oko starog grada Trebinja. Naša vina govore njihovim drevnim glasom. Kada ih probate, gdje god da ste, ona će vas povesti u epske predjele visokih kamenitih brda i plodnih zelenih polja i čućete kako žubori brza, plaha i beskrajno plava rijeka Trebišnjica i kako se iznad Trebinja sudaraju vjetrovi koji huje sa Jadranskog mora i hercegovačkih planina. Ako im se i samo na čas prepustite, osjetićete u tim vjetrovima obilje mirisa vrijeska, pelina, mediteranskog bilja, meda i limuna. I suvi kamen i morsku so. Ako se tim vjetrovima prepunim mirisa prepustite do kraja, donijeće vas sigurno jednog dana i do našeg Trebinja i tu ćete konačno do kraja čuti i razumjeti njihovu priču.

Tom pričom opčinjen i ja sam krenuo putem vina stasavajući uz svog oca Zorana i zatim otišao mnogo dalje od svog Trebinja, osluškujući glasove i drugih zemalja, drugih vinograda i druge vinove loze, glasove koji dopiru iz mora vina ovog svijeta, bez kojih bi taj svijet bio jedno sumorno mjesto bez mnogo smisla. Jer, bez vina da li bi bilo pjesme, kakva bi to muzika bila i kako bismo slavili radost ovog života?

Probajući druga vina i razumijevajući njihovu priču, sve više sam shvatao i govor naših hercegovačkih vina i ti glasovi su me vratili na početak. U Trebinje, na obale Trebišnjice i u porodične vinograde koji su kao gnijezda od vinove loze ušuškani među kamena brda.

Sajam vina Beograd 2001.

Tu, stojeći među čokotima vranca, tog drevnog grožđa duboke tamne boje, plemenite krvi i divlje snage, shvatio sam da je i svaka priča o vinu, kao i svako vinsko putovanje u stvari jedan savršen krug. Dobro vino će vas na kraju uvijek vratiti na sam početak, tamo odakle je i poteklo. U svoj vinograd.

Stojeći u tom beskrajnom krugu boje vina, shvatio sam da je za mene ta zvijezda koja sija iznad moje glave – u stvari moj vinograd. I od tada, gdje god sam kretao i gdje god da sam stizao, ja nikada više nisam izašao iz tog kruga.

Sve što sam čuo, vidio i osjetio na svom putu vina ja sam od tada sabirao u tom vinogradu koji sija na hercegovačkom nebu, koji se probija kroz hercegovački kamen i koji zri u mojoj hercegovačkoj glavi.

Zaljubljen u hercegovačku žilavku, pronašao sam joj jedno čudesno mjesto, u Lastvi pokraj Trebinja, na samom ušću dvaju brzih rijeka, Trebišnjice i Sušice, da tamo lagano sazrijeva i u sebi polagano sabira sve te jedinstvene mirise i ukuse proljećnog cvijeća i ljetnjeg voća i da nabuja snagom i svježinom, koja nadolazi kao prvi zajednički talas dvaju rijeka koje se stapaju. To mjesto, taj vinograd, narod u Trebinju zove „Carskim vinogradom“. I žilavka je tamo moja carica.

Vranac je grožđe koje u meni dalje budi i strah i poštovanje istovremeno. I tom vječitom trahopoštovanju ja mu, kao nekakvom mitskom pretku, prilazim i obraćam mu se ponizno iščekujući svaki njegov dubok glas, koji dopire odnekud iz dubina zemlje i vremena koje seže duboko u zoru prvih vinogradara na obalama Jadranskog mora i među kamenim brdima Crne Gore i Hercegovine. I u toj dubini ja neprestano tražim i razaznajem govor svoje zemlje, govor vranca i kamena, izvorni govor snažnog hercegovačkog crvenog vina.

Zauvijek opčinjen vinom, donosio sam sa sobom godinama u Trebinje i u svoje vinogrrade i sve svoje nove ljubavi i strasti. Opčinjen plemenitošću merloa sa desne obale Bordoa i snagom kabernea sa njegove lijeve obale, poželio sam da upoznaju i obale moje Trebišnjice. Zadivljen ogromnim riječnim oblucima preostalim iz praistorijskog toka rijeke Rone, donio sam sortu Syrah i smjestio je u staro riječno korito moje rijeke.

Burgundija je uvijek u mojim mislima kada razmišljam o šardoneu i ta misao uvijek zadrhti u mojoj ruci kada to grožđe pretačem u vino, a neizmjernu strast prema Pino noaru, koja kao divlji san neprestano bukti u mojoj glavi, prepričao sam u dva potpuno različita vina – jednom crvenom i jednom bijelom.

Ali, sve te ljubavi, svako sjećanje i strahopoštovanje koje imam prema vinu, prema svim vinima ovoga svijeta, sve to što plamti u tom beskrajnom vinskom krugu i taj vinograd koji sija kao zvijezda na večernjem nebu iznad mojih vinograda pokraj Trebišnjice, sve to na kraju se stapa u moje tihe, ponizne riječi koje sam izgovorio na početku: „Kamen je duša moje zemlje, moja zemlja je duša moga vina“.