Kamen je duša naše zemlje, naša zemlja je duša našeg vina.

Naša zemlja je kamenita, kršna Hercegovina oko starog grada Trebinja. Naša vina govore njihovim drevnim glasom. Kada ih probate, gdje god da ste, ona će vas povesti u epske predjele visokih kamenitih brda i plodnih zelenih polja i čućete kako žubori brza, plaha i beskrajno plava rijeka Trebišnjica i kako se iznad Trebinja sudaraju vjetrovi koji huje sa Jadranskog mora i hercegovačkih planina. Ako im se i samo na čas prepustite, osjetićete u tim vjetrovima obilje mirisa vrijeska, pelina, mediteranskog bilja, meda i limuna. I suvi kamen i morsku so. Ako se tim vjetrovima prepunim mirisa prepustite do kraja, donijeće vas sigurno jednog dana i do našeg Trebinja i tu ćete konačno do kraja čuti i razumjeti njihovu priču.

Tom pričom opčinjen i ja sam krenuo putem vina stasavajući uz svog oca Zorana i zatim otišao mnogo dalje od svog Trebinja, osluškujući glasove i drugih zemalja, drugih vinograda i druge vinove loze, glasove koji dopiru iz mora vina ovog svijeta, bez kojih bi taj svijet bio jedno sumorno mjesto bez mnogo smisla. Jer, bez vina da li bi bilo pjesme, kakva bi to muzika bila i kako bismo slavili radost ovog života?